Hej ljudi ja sam Jakob

Ovu priču pišem samo zato da može pomoći nekome tko je u istoj situaciji kao i ja. Što je bilo s tim 6. razredom. On je za mene bio potpuni pakao. Pitate se kroz koji pakao dječak može proći, zar ne! Sjećam se da je bio tek početak školske godine . Počeo sam ići na nogomet. Jako sam se veselio, trenirao nas je gimnastičar iz škole. Od malih nogu sam briljirao u sportu, i  jako sam  uživao. Prvi trening je bio potpuna katastrofa, nisam to nikako mogao izdržati, dečki su mi se smijali ali nisam htio odmah odustati od svega. Nakon prvih mjesec dana treninga, na Facebooku se pojavila grupa pod nazivom KUBA je TUBA, na njoj su osvanule fotografije iz svlačionice i video mojih promašaja. Na kraju se to proširilo na cijelu školu, grupa je imala preko 200 članova. Svi su mi se smijali. Posvuda su me slikali i snimali, u torbu su mi stavljali pokvarene banane, jaja i druge stvari. U siječnju, kada sam posramljeno izašao iz škole, naletio sam na dječake iz 8. razreda. Udarili su me u nogu i pao sam na tlo. Užasno su se smijali tome i počeli mi psovati. Uzeli su mi torbu i iskopali novčanik. Imao sam tamo oko 20 kuna koje su mi uzeli. Pokušao sam se ustati nekoliko puta,ali  udarali su me i prijetili mi ako sutra ne budem imao više novaca dobro će me prebiti. Doslovno sam otrčao kući sa suzama u očima. Navečer sam rekao da se ne osjećam dobro pa nisam morao ići u školu.Uspio sam ostati kod kuće tri dana, onda mi mama više nije vjerovala. Tako sam počeo ići u školu. Naravno,tada su me podsjetili na svoje obećanje, pa sam roditeljima počeo krasti novac. Redovito sam donosio novac dečkima jer ionako sam ga uvijek lako dobivao. Uvijek sam imao dobre ocjene i odjednom sam počeo padati, jednostavno nisam mogao učiti. Roditelji su me stalno tjerali da se popravim, psovali zbog lošeg ponašanja i ocjena. Shvatili su da im kradem novac pa su ga počeli skrivati, a ja sam svakim danom dobivao sve više batina od dečkiju. Cijela škola mi se smijala, prestao sam ići na nogomet i život je za mene imao sve manju vrijednost. Jednog dana, umjesto u školu, uzeo sam bicikl i odlučio se zabiti u drvo. Vozio sam tako brzo, s idejom da se zaletim u najveće drvo, da sam previdio svoj plan i udario me auto u punoj brzini. Sjećam se samo koliko sam dugo letio u zraku i nakon toga više ničega. Probudio sam se tek nakon nekoliko dana u bolnici. Kad sam vidio očajne roditelje, zaplakao sam i sve im ispričao. Priča je dobro završila, grupa je nestala,prebacio  sam se u drugu školu.

Nemoj biti kao ja,povjeri se nekome na vrijeme. 

Pozdrav Jakub